Koji je zapravo cilj dohrane?

Prvi odgovori su najčešće:

- Da beba pojede što više, ipak se razvija i raste, logično je

- Da prihvati što više različitih namirnica

- Da što prije prijeđe na “pravu” hranu

Ako su to i tvoji odgovori, zapravo si promašila cilj. Ne, nisi jedina. Naprotiv, u većini si.

Većina nas je odrasla uz rečenice poput:

“Pojedi sve sa tanjura ako želiš jesti desert.”

“Ne smiješ od stola dok sve ne pojedeš.”

“Kako ćeš narasti ako ništa ne jedeš?”

Zbog ovakvih i njima sličnih rečenica, većina nas je fokusirana na količinu.

Međutim, dohrana nikada nije bila stvar količine, nije natjecanje u broju zalogaja.

Cilj dohrane nije napuniti bebi trbuščić

Cilj dohrane je odgojiti dijete koje je s veseljem sjeda za obiteljski stol, koje zna slušati signale vlastitog tijela i ima zdrav odnos prema hrani.

Sve ostalo dolazi uz put.

Tvoja beba ne uči jesti. Uči desetke potpuno novih vještina.

Kad beba pokaže sve znakove spremnosti, o kojima sam pisala ovdje https://bellybliss.com.hr/blog/kada-krenuti-s-dohranom, sitnim koracima krećemo bebu privikavati na druge oblike hrane.

Ne samo oblike, nego i mirise, boje, temperature, teksture. Beba za savladavanje takve hrane treba čitav set novih vještina.

Do sada je beba koristila sisanje, urođeni refleks, tu je vještinu usavršila.

Sada kreće žvakanje, gutanje hrane koja nije isključivo tekuća, prepoznavanje gdje se hrana u ustima nalazi, trganje, grizenje, prebacivanje hrane s jedne strane usta na drugu stranu, baratanje različitim veličinama hrane u ustima, pljuvanje.

Da, pljuvanje. Vještina koja doslovno spašava živu glavu.

Refleks za povraćanje vraća taj komad prema početku usta. Tada bebi pokažemo kako može pljunuti sporni komad hrane.

Tebi kao odrasloj osobi sve ove vještine djeluju smiješno jer ih koristiš već desetljećima. Da bi uopće pokušala pojmiti kako je bebi sad, probaj se prebaciti na poduzetništvo (ako već nisi 😂), ili pokušaj učiti više vještina istovremeno – samo da se prisjetiš procesa učenja I svih frustracija koje idu uz to. Ali i nagrada.

Zamisli ovo

Zamisli da učiš svirati violinu, istovremeno trebaš učiti:

- Kako držati violinu

- Kako držati gudalo

- Čitati note

- Pratiti ritam

- Koordinirati obje ruke

- Na sve to te netko sa strane promatra i dobacuje:

“Pa kako još ne znaš svirati?”

Tako otprilike to izgleda bebi kad je počneš stavljati u hranilicu. Zato nije neobično da hrana ispada iz usta, da beba sumnjičavo gleda hranu, pipka, okreće po rukicama, po ustima, pljuje. Uči. Svaka radnja ih nešto uči.

Da bi beba sve te vještine usvojila, treba puno prilika za učenje.

Zašto nije dovoljno dati žvakalicu?

Žvakalice su fora, ali naš mozak najbolje uči u kontekstu. Dakle, ako jedemo, o tome učim kroz hranu. Različite oblike, teksture, boje, temperature, različite okuse.

A zašto to sve radimo?

Hrana je puno više od kalorija

Hrana je kultura, hrana je uspomena.

Hrana je razgovor.

Hrana je druženje za obiteljskim stolom.

Razmisli o svom omiljenom jelu iz djetinjstva. Ogromne su šanse da je ne voliš samo zbog okusa. Voliš ga zbog osobe koja ju je pripremila.

Zato je bakina pita uvijek i zauvijek najfinija na svijetu jer je napravljena s toliko ljubavi, jer ju je baka spremala samo za nas, jer nas je gledala s obožavanjem dok jeli...

Meni je najranija uspomena miris pržene kave uz miris lokomića. Kao dijete sam ljeta provodila kod bake u Bosni, koja je sebi kavu kupovala zelenu i pržila svako ili svako drugo jutro. Uvijek nas je bila hrpa kod bake, puna kuća.

Lokomići su jedna vrsta lepinja koje je baka radila svako jutro za nas, jeli su se uz svježi sir I vrhnje, uz suho meso i/ili bijelu kavu. Dakle... sad im osjetim miris i okus.

Bake više nema, ali te uspomene nitko ne može izbrisati.

Jednog dana će i tvoje dijete imati takvu uspomenu.

Miris neke hrane će je već vratiti za obiteljski stol, miris neke juhe ili miris nedjeljnih palačinkica.

To je vrijednost zajedničkih obroka koju kalorije nikada neće moći objasniti.

Zašto je obiteljski stol važniji nego što misliš?

Obiteljski stol = zajednički obroci, dijeljenje, druženje, učenje, ljubav.

Što prije beba sjedne za obiteljske obroke, time proces učenja ide daleko prirodnije. Promatra kako jedu svi za stolom, uči.

Sluša razgovore, uči.

Gleda pokrete, oponaša ih, uči.

Vrlo brzo dijete shvati da hrana nije tu samo za utažiti glad.

Gotovo da nema jela koje se ne može dekonstruirati tako da I beba može jesti što jede I obitelj. Beba na taj način sudjeluje barem jednim dijelom obroka.

Ako ćeš nešto zapamtiti – zapamti ovo

Kad pomisliš “Bože, pojela je samo dvije žličice.”

Sjeti se da možda taj dan nije učila jesti.

Možda je prvi puta:

Pomirisala brokulu

Naučila premjestiti zalogaj s jedne strane obraza na drugu

Prvi put ispljunula preveliki komad hrane

Prvi put premjestila hranu iz jedne u drugu rukicu

Prvi put vidjela kao svi zajedno uživate u obroku

Prvi put osjetila u rukici kako je hrana topla

I to je napredak. Svaki dan je napredak. Svaka prilika za učenje je napredak.

Ako nakon čitanja ovog članka imaš osjećaj da još uvijek imaš više pitanja nego odgovora, to je potpuno normalno.

Dohrana nije samo popis namirnica, nego proces učenja, i za bebu i za roditelje.

Ako želiš individualno vodstvo prilagođeno baš tvojoj obitelji, tu sam da prođemo taj put zajedno.